Naslovna
Nastavne pripreme za razrednu nastavu
Nastavne pripreme za peti razred
Nastavne pripreme za sesti razred
Nastavne pripreme za sedmi razred
Nastavne pripremen za osmi razred
Nastavne pripreme za srednju skolu
Metodika i pedagogija
Inkluzija
=> Djeca sa posebnim potrebama
Nasilje nad i medju djecom
Interaktivno ucenje
Strucni radovi
F0RUM
Kontakti
VIJESTI IZ KULTURE
 

Djeca sa posebnim potrebama

Poštovane kolege,

 

Postoji više načina da se ljudi druže,da vide jedni druge,da čuju nešto novo,da produže nadu,da vjeruju, a i da požele da im se „ono lijepo „ na takav način ponuđeno opet ponovi. Mi smo za danas odabrali edukacijski način druženja.

    Evidentno je da se prosvjetni radnici bave najtežim i najodgovornijim poslom. Odgajati, a uz odgajanje i obrazovati dijete veoma je težak zadatak, jer pomagati djetetu u razvoju je jedan od najtežih „ poduhvata „ na koji se bilo ko od nas odluči. Djecu koja rastu podstičemo da budu snažna, inteligentna,osjećajna, kreativna,savjesna,pouzdana i produktivna.U dječijim životima najvažnija je ljubav,sigurnost, prihvaćanje i ohrabrivanje. Naš zadatak je da djeci ulijemo sigurnost i pouzdanost

 

Djeca postaju ono čemu su ih učili

 

Ako dijete živi s kritikom,

ono uči da sudi.

Ako dijete živi u neprijateljstvu,

ono uči da se bori.

Ako dijete živi u poruzi,

ono uči da se postidi.

Ako dijete živi sa sramom,

ono uči da se osjeća krivim.

Ako dijete živi u toleranciji,

ono se uči strpljenju.

Ako dijete živi s ohrabrenjem,

ono se uči povjerenju.

Ako dijete živi s pohvalom,

ono uči da poštuje.

Ako dijete živi s pravednošću,

ono se uči pravdi.

Ako dijete živi u sigurnosti,

ono uči da vjeruje.

Ako dijete živi s odobravanjem,

ono uči da voli samog sebe.

Ako je dijete prihvaćeno i okruženo

prijateljstvom,

ono uči da pronađe ljubav

na svijetu.

 

Dječiji memorandum

 

·          Nemojte sa mnom na silu. Zato što me to uči da se jedino sila uvažava. Radije ću reagovati na upute.

·          Nemojte biti nedosljedni. To me zbunjuje.

·          Nemojte da se osjećam manjim nego što jesam. Zbog toga ću glumiti „velikog lafa“.

·          Nemojte umjesto mene činiti stvari koje mogu učiniti sam. Zbog toga se osjećam kao beba, a mogao bih vas početi doživljavati kao sluge.

·          Nemojte da moje loše navike obuzmu svu vašu pažnju. To me samo ohrabruje da nastavim.

·          Nemojte me ispravljati pred drugima. Bit ću mnogo pažljiviji ako sa mnom razgovarate tiho i nasamo.

·          Nemojte mi držati pridike. Iznenadili biste se kako dobro znam što je pravo, a što krivo.

·          Nemojte da imam osjećaj kako su moje pogreške zapravo grijesi. Moram naučiti griješiti, a da se ipak ne osjećam zlim.

·          Nemojte stalno prigovarati. Ako to budete radili, morat ću se početi praviti gluh.

·          Nemojte zaboraviti da volim eksperimentirati. Ja iz toga učim, pa vas molim da budete strpljivi.

·          Nemojte me štititi od posljedica. Moram učiti na iskustvu.

·          Ne odbijajte me kad tražim odgovore na normalna pitanja. Ako me odbijete, vidjet ćete da ću prestati ispitivati, a informacije tražiti negdje drugdje.

·          Nemojte mi govoriti da ste idealni i nepogrešivi. S takvima je teško živjeti.

·          Nemojte zaboraviti da ne mogu odrasti bez mnogo razumijevanja i podrške; zaslužena pohvala ponekad izostane, ali prijekor nikada.

·          Tretirajte me kao svoje prijatelje, pa ću i ja biti vaš. Upamtite, više učim od primjera nego od kritike

 

I pored svega, mnogo vas volim, volite i vi mene...

 

 

 

 

 

 

Među nama ima dosta kolega sa dugogodišnjim radnim iskustvom a hvala bogu ima i mladih. Većina nas ima svoju djecu, pa i unučad,i svi ćemo se složiti da djecu volimo i da znamo da je najveće bogatstvo imati zdravo dijete i mentalno i fizički.

   Neko iz vlastitog iskustva,a većina kroz rad, upoznali su djecu sa fizičkim nedostacima koja su vidljiva ali i sa poremećajem u učenju i manjku pažnje kod školske djece. Njih moramo znati prepoznati.

    Kolegice Dragica Mulabdić, Jasmina Biberkić i ja „uhvatile „ smo se priručnika pa ćemo vam danas pokušati pokazati kako da tu djecu prepoznamo i kako da im pomognemo.U prvom dijelu ćemo vam reći i pokazati kakvi sve poremećaji imaju kod takve djece i kako ih prepoznati, a u drugom dijelu ćemo, na čelu sa Dragicom M. pokušati uraditi i obraditi neke nastavne jedinke iz nekoliko predmeta,prilagodivši ih djeci sa posebnim potrebama.

    Kroz historiju znamo da su osobe sa mentalnim oštećenjima bile napuštane već po rođenju, da su bile prognane od društva, da su korištene kao dvorske lude, davljene i spaljivane tokom inkvizicije, trovane plinom u nacističkoj Njemačkoj i još uvijek ih se segregira, institucionalizira, muči zbog njihova izgleda ili ponašanja, zlostavlja, siluje i slično.

    Vjerujem da je sada došlo vrijeme da, po prvi put, osobe sa oštećenjima uzimaju svoje pravedno mjesto kao građani koji u potpunosti doprinose društvu. Mislim da je ove godine, 3.12. kada je inače svjetski dan invalida, najviše do sada raznim aktivnostima prikazano i progovoreno o invalidnim osobama.

   Baš zato vas molim da pažljivo pročitamo ove Principe podrške.

 

PRINCIPI PODRŠKE

 

Ne gledaj moje oštećenje kao problem.

Shvati moje oštećenje kao atribut.

Ne gledaj moje oštećenje kao nedostatak.

Ti si taj koji me vidi devijantnim i bespomoćnim.

Ne pokušavaj me popraviti jer nisam slomljen.

Podrži me. Ja mogu doprinositi zajednici na svoj način.

Ne doživljavaj me kao klijenta. Ja sam tvoj sugrađanin.

Promatraj me kao svog susjeda.

Zapamti, nitko od nas nije sam sebi dovoljan.

Ne pokušavaj mijenjati moje ponašanje.

Budi miran i slušaj. Ono što smatraš neprikladnim možda je moj pokušaj komuniciranja s tobom na meni jedino mogući način.

Ne pokušavaj me mijenjati, nemaš pravo na to.

Pomogni mi naučiti ono što želim znati.

Ne skrivaj svoju nesigurnost iza „profesionalne“ distance.

Budi osoba koja sluša i ne oduzimaj mi moju borbu pokušavajući sve ispravljati.

Ne koristi teorije i strategije na meni.

Budi sa mnom.

I kada se ne slažemo, dopusti da to potakne razmišljanje o nama samima.

Ne pokušavaj me kontrolirati. Imam pravo na svoju snagu kao osoba.

Ono što ti zoveš mojim neposluhom ili manipulacijom može u stvari biti jedini način na koji ja mogu preuzeti barem malo kontrolu nad vlastitim životom.

Ne uči me biti poslušan, podređen i pristojan.

Ja imam pravo reći NE ako se trebam zaštititi.

Ne budi milosrdan prema meni. Zadnje što nam treba je još jedan Jerry Lewis.

Budi moj saveznik protiv onih koji me iskorištavaju za vlastitu nagradu.

Ne pokušavaj mi biti prijateljem, jer zaslužujem više od toga.

Upoznaj me. Možda postanemo prijatelji.

Ne pomaži mi iako se zbog toga osjećaš bolje.

Pitaj me trebam li tvoju pomoć. Dozvoli da ti pokažem kako ćeš mi pomoći.

Nemoj mi se diviti. Želja živjeti punim životom ne podrazumijeva divljenje.

Poštuj me jer poštivanje pretpostavlja jednakost.

Ne govori, ne ispravljaj i ne vodi.

Slušaj, Podržavaj i Prati.

Ne radi na meni.

Radi zajedno sa mnom.

 

Norman Koontz & Emma Van der Klift, 1998.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

   Nas su „gurnuli“ u misiju, što znači da od nas traže da budemo skupina posvećena pružanju podrške u zajednici koja uči-sve radi ostvarivanja humane vizije, ali nisu nas edukacijski osposobili ( samoedukacija ), nisu nam obezbijedili ni prostor (više učionica, manje učenika ), ni opremu, ni programe, ni resurse (sredstva, izvori prihoda),ali mi smo tu, takva djeca su tu i mi moramo, praveći partnerstvo – škola, zajednica i roditelji – stvoriti „ mjesto za stolom“ i olakšati djetetu način u sticanju znanja, a i pravilnom prihvaćanju i shvaćanju i škole i gradiva i društva – znači i života u cjelini, jer ta  djeca su integrisana (uključena u naš nastavni proces i svako dijete ima pravo.

 

INTEGRACIJA-INKLUZIJA

(3 polazišta)

 

1.         DRUŠTVENO-ETIČKO,

2.        PRAVNO-ZAKONSKO,

3.        PSIHOLOŠKO-OBRAZOVNO

 

-             JEDNAKE EDUKACIJSKE MOGUĆNOSTI SU PRAVO, A NE PRIVILEGIJA UČENIKA S POSEBNIM EDUKACIJSKIM POTREBAMA!

-             ZAKONSKO PRAVO BESPLATNOG DRŽAVNOG OBRAZOVANJA ZA SVE UČENIKE U NAJMANJE RESTRUKTIVNOJ SREDINI I UZ PUNU POMOĆ STRUČNJAKA.

-             VJEŠTINE, POTREBE, SPOSOBNOSTI, INTERESI I PRAVA UČENIKA U SREDIŠTU SU POZORNOSTI, A OŠTEĆENJA NE!

 

DODATNE EDUKACIJE ODGAJATELJA, UČITELJA, NASTAVNIKA!

 

RODITELJI ↔ PARTNERI ŠKOLE

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Djeca s posebnim vaspitno obrazovnim ili čak rehabilitacijskim potrebama su ona kojoj su nužni posebno prilagođeni i individualizirani uslovi i postupci. Najčešći termini koji se u literaturi i u praksi koriste za te osobe su.

 

TERMINI KOJI SU SE NAJVIŠE KORISTILI ILI SE KORISTE U PRAKSI I LITERATURI

 

-             SMANJENA SPOSOBNOST UČENJA

-             ODSTUPANJE U RAZVOJU

-             PSIHOFIZIČKE SMETNJE

-             OŠTEĆENJA

-             POREMEĆAJI NEDOSTATKA PAŽNJE (ADHD)

-             POREMEĆAJI

-             HIPERAKTIVNOST

-             HENDIKEPIRANOST

-             IMPLUSIVNOST

-             TEŠKOĆE OBRAZOVNE I SOCIJALNE ADAPTACIJE I INTEGRACIJE

-             SPECIFIČNE POTREBE – POSEBNE POTREBE

-             POTEŠKOĆE U RAZVOJU

 

A VRSTE POTEŠKOĆA MOGU BITI:

 

-          OŠTEĆENJE VIDA

-          OŠTEĆENJE SLUHA

-          POREMEĆAJI GOVORNO-GLASOVNE KOMUNIKACIJE I TEŠKOĆE U UČENJU

-          TJELESNI INVALIDITET (MOTORIČKA OŠTEĆENJA)

-          MENTALNA RETARDACIJA

-          POREMEĆAJI U PONAŠANJU UVJETOVANI ORGANSKIM UZROCIMA

-          AUTIZAM

-          POSTOJANJE VIŠE VRSTA TEŠKOĆA U RAZVOJU

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Prilikom upisa u školu, kao i za djecu koja su već upisana u školu trebala bi postojati Komisija za utvrđivanje psiho-fizičkog stanja djeteta. Njihov zadatak bi trebao biti da prepozna i dijagnosticira takvo dijete, da izrade program rada i praćenja takvog djeteta ali ...

Da li to ima u našem gradu, u  našim školama, u Kantonu? Možda će rukovodioci škole reći da ima, a to znači da naša djeca treba da idu u Tuzlu, Lukavac i Gračanicu, da ih vode njihovi roditelji... Što znači da od toga nema ništa, da se sve svodi na naše sposobnosti da to dijete prepoznamo i da se snalazimo.

Kod djece sa posebnim potrebama najčešće se govori o smanjenoj sposobnosti učenja i Poremećaja u nedostatku pažnje. Ovi preblemi ne opterećuju djecu samo u školi već su prisutni u svakom segmentu njihovog života. Djeca koja imaju određene teškoće, naravno da ometaju nastavu, ne mogu sjediti mirno, koncentrirati se, niti izgledatzi zainteresirano, ali ona te probleme ne stvaraju niti namjereno niti svjesno. Oni se bore sa neurološkim poremećajima koji utiču na njihovu sposobnost učenja i pažnje. Kada se i nastavnici i roditelji i svi koji rade sa djecom osposobe da prepoznaju tu djecu sa posebnim potrebama, tada mogu poduzeti niz različitih koraka kako bi prilagodili način rada s tom djecom, način predavanja u odjeljenju gdje se ta djeca nalaze i, uopće, tada mogu pomoći takvoj djeci da se osjećaju sigurnije, da se osjećaju prihvaćeno, da se ne povlače u samoizolaciju, jer novi pristup će pomoći onima koji pate od bilo kojeg poremećaja da zadobiju samopouzdanje i postanu uspješni u školi i u različitim društvenim situacijama.

 

 

 

 Znači da se spriječi školski neuspjeh bitno je prvo IDENTIFICIRATI DJECU; drugo, IDENTIFICIRATI NJJIHOVE SPOSOBNOSTI; treće, ODMAH treba ostvariti saradnju  roditelj – predavač, STALNO EVIDENTIRATI ZAPAŽANJA, PROMJENE, NAPREDOVANJA, ŽELJE ZA ZALAGANJEM i sl. Takve zabilješke predlažemo da se predaju sljedećem u „lancu“ obrazovanja određenog djeteta.

 

 

   Sva djeca mogu učiti i razvijati se i imaju pravo imati priliku iskusiti obrazovanje s ostalom djecom iste dobi. Takva djeca neophodno trebaju prijatelje i u komšiluku i u školi, ona trebaju naučiti biti poštivana i naučiti poštivati druge, trebaju naučiti da se o njima neko brine i da se oni o nekome brinu – a sve to je moguće samo u školi jer se najkvalitetnije u školi stiče samopouzdanje, samopoštovanje, odgovornost i saradnja, a sve to u cilju jačanja dječije emocionalno – socijalne stabilnosti. Djeca se tokom odrastanja suočavaju sa zahtjevima i očekivanjima i roditelja i škole. Moraju se prilagođavati sredini pa dolaze u situaciju da ne završe zadane zadatke, pa onda nekad „zabljesnu“ znanjem, pa opet „zakoče“,pa nam se učini da dijete može puno bolje nego što pokazuje... tako počnemo uočavati poremećaje. Prvi korak uočavanja je znanje o određenom poremećaju, tako ćemo dijete i identificirati i shvatiti i razumjeti zašto je to dijete takvo, zašto je nemirno i dekoncentrirano, zašto ne pazi dovoljno, zašto se bespotrebno javlja, zašto govori naglas ili zašto šeta po učionici ili se smije i sl.

Mi moramo znati prepoznati šta to znači. Takvo dijete je zbog svog ponašanja i kod roditelja i kod učitelja i kod rođaka, kod sredine uopće, najčešće dežurni krivac. Ono je zbog toga nesretno, izgubljeno i zbunjeno, jer ni ono samo ne zna zbog čega ima potrebu za stalnim okretanjem, zbog čega se ne može koncentrirati na jedan zadatak, zbog čega ne može brzo prepisati sa ploče kao njegovi vršnjaci, zbog čega se ne može suzdržati od komentara... i nije mu jasno zašto se svi ljute na njega. Teško je roditeljima te djece, teško je nama koji ga učimo, ali je najteže tom djetetu. Takva djeca, ako se adekvatno s njima radi, postižu isto, naravno sa puno više truda kao i druga djeca. Takve su poremećaje u djetinjstvu imale osobe koje su postale  poznate ličnosti kao T. A. Edison (nije progovorio do 4. godine, polaskom u školu imao problema zbog hiperaktivnosti pa ga majka ispisala iz škole i sama s njim radila), V. Disni, V. Čerčil (imao osobine djeteta sa posebnim potrebama, a kasnije memorisao govore sa preko hiljade riječi), Anštajn (naučio čitati sa devet godina), pjevačica Šer, Madona, Tom Kruz i neki drugi.

  Ti poremećaji su različiti što znači individualni i zato TREBA PRAVITI PRILAGOĐENE PROGRAME INDIVIDUALIZIRANE ZA SVAKO DIJETE.

PRILAGOĐENI PROGRAM

KAKO GA IZRADITI I PRATITI?

 

- utvrditi razinu sposobnosti i (pred)znanja za svako nastavno područje (inicijalna procjena)

- odrediti:

-                    godišnji cilj odgoja i obrazovanja

-                    kratkoročne ciljeve odgoja i obrazovanja

- utvrditi opseg do kojeg će učenik sudjelovati u redovnom programu

- odrediti:

                                - vrijeme početka i trajanja individualne

                                   pomoći

   -  kriterije, sredstva i metode evaluacije

- navesti stručnjake odgovorne za izradu i praćenje programa

- predložiti moguće promjene u provedbi prilagođenog programa

- prihvatiti činjenicu da neki učenici s posebnim edukacijskim potrebama mogu:

                                - napredovati (u svim ili nekim područjima) kao i njihovi vršnjaci, a

                                -  samo dio do određene granice, ali da

                                -  nema učenika koji se ne može odgajati i obrazovati sukladno svojim sposobnostima.

- na kraju svake školske godine potrebno je vrednovati učinkovitost programa

- visoka razina stručnosti i kreativnosti (učitelja/nastavnika i stručnog saradnika/defektologa)

- polazi se od cilja i zadataka koji ima isti program u odnosu na sve učenike

- učenici s posebnim potrebama program ostvaruju zavisno različitim:

                                - sposobnostima, razinama znanja,

                                - tempom usvajanja

- minimalni standard „obrazovnog profila ili dopuštena mjera“ treba biti poštivana (u SŠ)

- ne smije biti narušena cjelovitost obrazovnog profila (u SŠ)

 

 

TKO GA IZRAĐUJE?

 

- učitelji/nastavnici u suradnji sa stručnim suradnikom/defektolog

- izrađuje se na početku školske godine (do kraja mjeseca rujna)

- usvaja se na učiteljskom odnosno nastavničkom vijeću

- dostupan roditelju, staratelju učenika

 

 

 

 

Moramo se posvetiti toj djeci i stalnoj saradnji sa roditeljima i nikada ne smijemo zaboraviti da dijete sa poremećajem pažnje i drugim oblicima, prvo da je dijete, da je osoba sa imenom i prezimenom, sa svojom ličnošću, željama, osjećajima, interesima, na koje poremećaj svakako djeluje, ali da je to dijete uvijek prvenstveno ličnost kojoj treba naša pažnja, naša topla riječ, naš osmijeh i dodir ruke, naša pomoć pri rješavanju zadataka, jer takvom djetetu treba osjećaj da je voljeno.

 

 

 

LITERATURA:

 

1. Urednice: Leila Kiš – Glavaš, Rea Fulgosi – Masnjak: «Do prhvaćanja zajedno: Integracija djece s posebnim potrebama», priručnik za učitelje

2. Ljiljana Igrić: «Moje dijete u školi»

3. Bonnie Miller: «Komunikacija sa djecom»

4. Bonnie Miller: «Kako ostvariti uspješan kontakt sa učenicima», priručnik za nastavnike

5. Inkluzivna škola, seminar 2, Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

6. Djeca sa posebnim potrebama u mlađim razredima osnovne škole (okvirni Nastavni plan i program za devetogodišnje obrazovanje), 2006. godina

7. Kate Burke Walsh: Centar za obrazovne inicijative «Step by step»: «Stvaranje učionica u kojima dijete ima centralnu ulogu

 


Ukupan broj posjeta 196522 visitors (351749 hits) na ovooj stranici
=> Do you also want a homepage for free? Then click here! <=